Mr. Keglevich
ned - 20.06.2010
Gomila neinteresantnih likova. Po neki dobar film za koji nemam vremena. Aktuelne knjige u Srbiji koje propagiraju intelektualnu prostituciju kao posledicu doslovne prostitucije. Emotivno se vec svi prostituisemo odavno. Kurvarluk u kome zivimo postaje suvise zadimljen i gusi me. A i nema nesto musterija u mom cosku. 
 
Da su bolja vremena pozvala bih Frankica. Ali se skoro ozenio i verovatno mlada rumunska nevesta ne luduje od srece da se on gusi na telefonu sa nekom tamo drugaricom sa Balkana. Ipak im zelim puno srece.
 
Ili bih okrenula Davideka. Ali sam ga svetski ispalila pre par nedelja. Najavila sam mu se da cu da se uvalim sa drugaricom kod njega na gajbu za finale Roland Garrosa. Zaboravila sam da mu javim da ne dolazimo. A on je cekao.  Omaklo mi se. Sad moram neko vreme da se stidim. Znajuci njega, do sledece prilike kada od Francuske izgubimo u bilo kom sportu. Moze i fudbal. Ili stoni tennis. Ili karling. Zvace me da likuje. A sta i preostaje sredovecnom bogatom jevreju, koji je ostao samac kako bi zastitio svoju lovu, gajbe i kontakte. Ili je ipak samo gej sto nikada nije hteo da mi prizna. A nije da ga nisam pitala.
 
Ili da probudim Joe-a koji spava snom pravednika. Verovatno bi mi preporucio da uradim ono sto vec jesam. Da otvorim frizider i pozovem omiljenog mi druga Keglevicha za casu ragovora. Hmmmmm fragola ...
 
Najvise bih volela da pozovem bas njega. Mr. Loseg Momka Iz Proslog Zivota. Iz vremena kada nismo imali nijedan razlog da ostavimo pljuge, kada smo verovali da su Pradine cipele odlicna investicija u buducnost i kada smo znali imena prolaznih basista nekih dobrih bendova. Iz vremena pre porodjanih oziljaka na intimnim delovima tela. Dok je guza bila dovoljno cvrsta, a noci nedovoljno duge. Dok sam se sminkala cak i kad sam izlazila da bacim djubre. Dok nisam nosila brus. Dok se nismo zdravo hranili Vreme pre nego sto smo porasli i postali odbojno ozbiljni… Mislim da je dovoljno hrabro to sto veceras verujem da me se Mr Losi…. uopste i seca. I sto verujem da je posle par decenija i dalje uopste ziv. I los :-)
 
Mogla bi da pozovem Sanju, ali ona je suvise optimistican frend da bi bila dobar sagovornik za ovo negovanje bedaka u kojem sam veceras. Ne bi joj trebalo vise od deset secundi da mi objasni kako mi je bolje nego polovini planete i svemira i kako sam budala sto to ne vidim u svakoj stotinka sekunde svakoga minuta svakoga sata u svakom danu vecnosti.
 
Ostaje mi Mr. Keglevich od fragole i tri kocke leda. I dvadeset minuta do novog dana. Poslednjeg u ovom poglavlju. A onda se zvanicno iseljavam iz kupleraja. Da spakujem pare za putarinu, Amy i Azru, malo dobre volje i punjac za telefon. Vodku ostavljam. Nekako imam utisak da ce je gore biti i previse.
posted by Londonka at 20. jun 2010 23:45:36 | Permalink | 6 comments
Zaboravih na blog
pet - 11.06.2010

Ih, zaboravih na blog.

Zaboravih i na mnoge druge stvari. Valjda covekova  memorija tako radi.  "Guzva je bre, ajde vi dole sabijte se!  Sabijte se kad kazem! E ako neces onda napolje ! Zaboravljen si."   

I tako valjda izadje blog iz autobusa i osta da ceka sledeci. U koji uspe da udje.

"Karte na pregled molim !"

"Imam pretplatnu. Do kraja zivota, Ipak sam ja pionir bloga!"

"Ma pali mali, kakva crna dozivotna. Memorija ti je vazna dok traje. NAPOLJE !!!"

A da probam stopom?! Ide li neko na sever? Alo molim, moze li do nekle? Dokle? Pa da se vratim u memoriju, da podsetim na blog. Aaaa, to ne moze. Ne ide to tako. Nego kako? Pa nesto drugo mora da podseti na blog, a onda salju taxi po tebe da se sete svega lepog od bloga. Znaci sedi tu i cekaj prevoz. Limuzinu. Sa sampanjcem i muzikom.

Aaaaa, tako to ide. Eto. podseti me neko. Pa sto veli, ajd na blog. U limuzini.

 

posted by Londonka at 11. jun 2010 9:26:23 | Permalink | 8 comments
Cudno je to
uto - 03.11.2009

Uh, da skinem paucinu s bloga. Gotivno je toi sto je ta digitalna paucina ima izgled google reklama. Kako izgleda digitalna prasina? Ili didgitalna glavobolja? Kako izgleda digitalna upala misica?

Didigitalno, a i stvarno sam se preselila. Sada mogu da menjam ime bloga u 'Beogradjanka'. Sasvim cudno, ali preseljenjem je pao neki veliki teret. Kao kada ribu vratis u reku. Kao kada otvoris vrata kaveza i papagaj poleti po sobi. Ima neki jebeni digitalni kod koji nam se utisne u trenutku rodjenja i pravu istinsku duboku srecu osetis tek kada se vratis na istu geografsku duzinu i sirinu. Mozda cak i na visinu, al' to za one rodjene u soliterima.

Cudno je to.

Pitaju me sta mi nedostaje. Shopping i jedino shopping. I klopa. i retorani raznoraznih kuhinja. Bas mi nedostaju.

Sta mi je kul. Dadilja koja kosta sestinu cene Londonske dadilje. Mama i tata koji me maze i paze. I maze i paze unucicu. Kul mi je masaza za deset evra. Kul mi je da opet izlazim sa Sanjom. I da mi Tanja bane na gajbu kad god je u prolazu. I da mi kasirka u Maxiju daje recept za odvikavanje od sisanja prsta. I da je sve ipak jeftinije. I da ima bureka. I sarmi. I sv. Luka mi je bio kul.

U stvari mi je bas dobro. 

cudno je to.   

posted by Londonka at 3. novembar 2009 11:07:32 | Permalink | 16 comments
Iz ociju moje bebe
pet - 15.05.2009
Slika na MojBlogu
Probudila sam se, dan je, svetlo je, nema veze sto nema ni sest, ustajem, drzim se za ogradu kreveca i zovem da me uzmu. Baaaaaaaa. Eeeeeeeeeee, Aaaaaaaa, drmam ogradu od krevca jako, jace, najjace. Zasto ne dolaze. Vidim mamu, glava joj zavaljena u jastuku, znaci moze da me cuje AAAAAAAAAAAA, EEEEEEEEE, EEEEEEEE....... Evo mama ustaje, otovrila je oci, smejem joj se. Bas sam slatka. Hi hi hi hi. Bas je lepo kad je mama tu. Pruzam joj rucice. Mama malo baulja, ali me uzima. Jupi sad ce sika. Nemoj bre da me stavljas da lezim na ledjima. Necu. Kakvo bre menajnje pelena, odo ja. Opa, zadrzava me. Opet me stavlja na ledja. Nemoj da mi menjas pelenu, daj siku, Opa patkica. Ok, lezacu na ledjima da mi zameni pelenu dok se igram sa patkicom.....gotovo, evo me nosi negde. Bolje da sama uzmem siku.Aaaaaa, nabola sam je. Njam njam njam njam njam njam...................njam njam....
 
.....al sam se naklopala. A sada pocinje zabava. Zaaaagriiiiiiiiz. He he he, sto volim kada mama urla od bola. Smejem se. He he he he. Mamam me uvek ljubi kad se smejem. Ajde ponovo jos jedan zaaaagriiiiiiiiz. Kako nema vise sike. Nije fer. Pa taman sam pocela da se zabavljam posle klope. Ok nema veze na podu sam. Puzim. puzim, idem na televizor. Penjem se i udaram prstima o ekran. Bas je dobro sto svetluca. Nestale su slike. Nema svetlucanja. Spustam se, idem na kablove. Sto volim kablove. Njam njam, malo cu da sisam ovaj USB port. Njam njam. Vidi zakacen je za neku spravu. Pritisnem dugme i izadje svetlucavi cd. Suuuper. Lizem ga. Bacim ga na pod idem na amplifajer. On ima vrata koja se otvaraju. Pritisnem crveno dugme. Nesto je kliknulo, mama vristi. Odnosi me. Opet sam na podu na drugom kraju sobe. Idem na vozic. Evo je loptica. Da uzmem lopticu. bezi mi. Puzim za njom. Evo papuca. Njam njam da malo sisam papucu, Opet me mama odnosi. Uvek mi uzme papucu. Mora da su te papuce bas coool. Nesto smrdi. Puzim do vrata. Ne mogu da ih otvorim. Aaaaaaaa. Nista se ne desava. Mama me ignorise. Nesto smrdi. Popnem se uz sto. Hodam drzeci se za sto. Jaoooj, sto volim soljicu od kafe. Da dohvatim da se zabavim dok ovo ne prestane da smrdi. Uppps, sto je gadno ovo sto sam prosula. Mama trci s krpom. Ja idem do vozica. Evo loptica. Da je uzmem. Ode ispod stola. Mama nesto jede. Moram ja to da jedem. Puzim ka mami. Smejem se. Zasto sklanja tanjir, kad ja tek stizem. Jaooo sto je dobro nesto u tanjiru. Dizem se do mame, zabadam obe ruke u jogurt. Bljak. Mama se mrsti. I njoj nesto smrdi. Ej, gde me nosis, mama? Zasto opet da lezim na ledjima. Necu bre da menjam pelenu, jel sam ti rekla. Jaooooj sto smrdi nesto....... A tek je pola sedam.
posted by Londonka at 15. maj 2009 22:51:40 | Permalink | 5 comments
Morala sam da izaberem stranu
ned - 26.04.2009
Kada sam pre par godina dobila od Annmarie poziv za Facebook bas sam bila nadrkana zbog toga. Prvo sto me cima za tako neke gluposti, a onda sto mi ga je poslala na poslovni e-mail. U mojoj firmi ne moze da se ide na Facebook sa sluzbenih racunara. Nismo tamo da bi se poke-ovali s poznanicima, vec da bi radili.  Pomislila sam da Annmarie to ne moze ni da zna, zato sto nikad nije ni radila. Ona je bila samo zena domacica. I to najgore vrste. Sasvim dokona. Dosla iz Afrike sa Dean-om, svojim muzem, koji je radio sa mnom. Dean i ja smo sa ostatkom ekipe rintali po 12 sati dnevno, isli na sluzbene puteve, provodili ceo zivot pod stresom i nalazili malo oduska u alkoholom natopljenim vecerima po barovima. Prirodno poceli smo da se druzimo i opet sasvim prirodno smo u druzenje uveli nase partnere. I tako sam ja upoznala Annmarie, a ona iz nekih razloga bas zelela da se druzi sa mnom.
 
U stvari znam koji su to razlozi. Medju nama na poslu je bilo sasvim malo zena. I ona je u meni videla potencijalnog spijuna, nekoga ko joj moze reci sta se sve desava na sluzbenim putevima. Pa sta bi se desavalo? Uvek se grupica zapije u hotelskom baru. I ja sam nekako uvek u toj grupici. Kako je samo lepo igrati "six degrees of Kevin Bacon" posle sestog dzin tonika na racun firme. I-haaaaj. Oni koji nisu u baru odu u neki provod. Ili se zakljucaju u sobi da konacno odspavaju bez placa dece koja ustaju nocu. A neki i privedu neke ribe.
 
Eto tako sam i njoj isto objasnila. I navukla sebi bedu na vrat, posto sam posle svakog puta morala da joj pricam da li je Dean bio sa mnom u baru, ili.....
 
I tako smo Dean i ja rintali danonocno i prirodno postali dobri drugari. Za to vreme su se on i Annmarie udaljili i brak je postao nesnosan. Jednom, kada smo otisli u Varsavu, on se smuvao sa jednom Poljakinjom. I to bivsom ribom naseg zajednickog kolege. I jos je doveo na poslovnu veceru d je svi vidimo.
 
U tom trenutku kada me pozvala na Facebook, ja sam vec bila prilicno nadrkana na nju. Gnjavila me je previse, sumnjala je u svog muza, a ja nisam zelela da joj kazem za Poljakinju. A posto ne umem da lazem ja sam je izbegavala. U stvari ja sam nju prilicno sazaljevala sve to vreme. Em' nije imala nikakvu  skolu, em nije imala nikakav posao. Nikakvu zanimaciju u zivotu. Bila je i losa domacica i jos nije umela ni sa muzem da stvori neki lep odnos, vec juri njegove kolege da joj pricaju sta on radi.
 
Otvorila sam nalog na Facebooku iz cistog sazaljenja prema njoj. Videla sam da ona svaki dan nesto tamo pise i da ima preko 60 ljudi medju prijateljima. Pomislila sam da samo dokona osoba moze da piskara po Facebooku svaki dan i da aktivno komunicira sa 60 ljudi.
 
A onda je Annmariin i Deanov brak pukao. On je nasao utehu u zgodnoj vitkoj crnkinji koja ima doktorat iz organske hemije i radi na univerzitetu. I sasvim prirodno opet smo poceli da izlazimo u parovima. Za to vreme je Annmarie dozivljavala svoju licnu dramu, zavrsavala u hitnoj pomoci zbog pokusaja samoubistva, pokusavala da uradi sve ne bi li vratila Dean-a. I sastavni deo toga je bilo da sedi meni na vratu. Ja sam je ladila koliko sam mogla do trenutka kada me je sutnula sa liste prijatelja na Facebooku. Posle dva dana me je ponovo frendovala, a ja sam je stavila u "blocked" grupu i zaboravila na nju. Odetila sam olaksanje. Cula sam da se vratila u Afriku, a ubrzo je i Dean napustio London i ja sam izgubila svaki njihov trag.
 
Do veceras. Kada sam, ne znam zasto pogledala u njen nalog na FB. Izgleda matoro i nekako istroseno. Vidim da igra golf, ide na planinarenje, da je singl i da radi u turistickoj agenciji. Sve mi se nekako vratilo. Secanje kako se ne javljam kada me ona zove na telefon. Mucna precutkivanja o neverstvu njenog muza. Njene ispade u restoranu iz kojeg smo zeleli da pobegnemo posto nas je bilo blam. Njen glas, njena neobrazovanost, njena obsednutost sobom i ogromna kolicina nesrece koju je na kraju dozivela.
 
Danas razmisljam da sam mozda mogla drugacije da potupam tada. Mozda sam mogla da joj budem prijatelj. Da joj pomognem. Mozda sam mogla da uticem na Dean-a. Da nekako spasim taj njihov brak. Ne znam. Znam samo da nisam htela da se mesam i da sam prala ruke od svega. U stvari danas me sramota sto sam uopste njuska po nejnom FB nalogu. Zasto me zanima sta je s nekim kome nisam bila prijatelj. Cudno, al' Dean-ov nalog nisam ni potrazila. A bila sam na njegovoj strani. 
 
Ma njabolje bi bilo sve zaboraviti. Prodje vreme, sve ode. Water under the bridge.
posted by Londonka at 26. april 2009 0:44:14 | Permalink | 12 comments
D mol
ned - 12.04.2009
Evo me puna neke tuge. Kao sto kaze Djoka Balasevic - to nije tuga, to je D mol. Samo sto ja ne slusam nikakvu muziku. Necu da me neki D mol razbije. Nervira me to osecanje. Duboko je i ne odlazi vec par dana.
 
Delimicna nostalgija za Beogradom gde sam provela poslednjih mesec i po dana. Delimicna tuga sto je 90% ljudi oko mene u tom Beogradu sjebano i nesrecno. Ne znam sta im se desilo. Sakrivaju poglede. Lazu o svojim zivotima. Pricaju o svojim 'velikim ortacima', a ovi ih oghovaraju iza ledja. Gledaju reality show-ve. Pokusavaju da pobegnu i otrce sve do kineske pijace. Zadaju sebi neke besmislene ciljeve. Necu da pijem pivo dve nedelje i bicu srecan. Pokusavam da objasnim sebi da sam ja velika devojcica i da moram da se nosim sa cinjenicom da se sve menja, pa cak i meni bliski ljudi.
 
Delimicna cinjenica da sam se u Beogradu smrzavala i da sam ga napustila par dana pre dolaska lepog vremena. Zamenila sam ga Lonodnskom kisom i vetrom. Bas sam baksus.
 
Delimicno sto mi je u gostima bila sestra sa svojim klincima. I bilo nam je super. I klinci su preslatki i prepametni i lepo vaspitani. I setali smo pored Temze, igrali Guitar Hero, smisljali kvizove. Ko zna koliko slova ima Havajski alfabet? A onda se i taj odmor zavrsio i njih cetvoro se spakovalo i odletelo nazad za Toronto. Ja sam cekala da odu pa da pocnem da placem. Objasnjavam sebi da velike devojcice znaju kako da prihvate rastanke.
 
Delimicno i zbog toga sto mi se nakupilo dosta stvari koje moram da uradim. Srediti racune za vodu, prebaciti neke pare mami i tati, ulogovati se na firmin racunar i nesto odraditi, produziti UK vizu. Ne znam zasto to odjednom traje sest do osam nedelja. Do sada je uvek bilo tri do cetiri dana. Ostadoh bez pasosa do daljnjeg.
 
Osecam se kao da je gotov raspust. Kao da sam se probudila iz lepog sna. Kao da sam ponovo usla u svoj zivot u kome nisam bila decenijama i sad je vreme da se skida paucina. Vec tri dana sedim kod kuce. Depresilja kuca na vrata. Uh....sutra cu negde da zapalim. To je jedini nacin da se izborim sa tim jebenim D molom.
posted by Londonka at 12. april 2009 22:00:55 | Permalink | 14 comments
Nema pite do bureka, a ni kolaca do baklave
sre - 18.02.2009

Bas sam se radovala pakujuci se za Beograd. Da objavim pobedu. Moja nova vaga ne gresi. Fali mi jos pola kilograma da zabelezim virtuoznu pobedu. To je sitnica. Ako ne pijem vodu dva dana. Ili ako preskocim samo jedan obrok. Ili ako progutam malo ricinusa pre merenja. Laca.

Daklem, proglasavam se skoro-pobednicom. Gazim “the last mile”. Gledam svoje skije. Necu da ih nosim. Iznajmicu na Kopu. Mozda Carling model vise nije hit. Covece, poslednje skijanje je bilo pre cetiri godine. Sramota. Zato ce biti ove, em skiojanje, em dzabe. Juuuu-huuuu.
 
Stizem u Beograd. Kod mame sam. Diktiram joj raspored hrane:
- Beba: sisa u 7 ujutru, pa doruckuje u 9, pa ruca u 12, pa sisa u 3, pa vecera u 6 i pije mleko u osam pred spavanje.
- Ja: dorucak kad ustanem, rucak oko 3 i nema vecere.
 
Mama klima glavom, kaze da je to bas dobro sto necu da se zapustim i pece, kuva, przi, mesi… Dodjose gosti a ona ce: ‘Evo sedite da jedete. Oli ce da vam pravi drustvo’. Ja unezverena, gledam, slusam i neverujem. Sutradan isto, samo drugi gosti: “Evo taman sa Oli da vecerate nesto”. U dnevnoj sobi svo vreme stoje grickalice. Kaze, to joj je tako ako neko naidje. Nefer izazov za moju snagu volje.
 
Prekosutra nema gostiju, a mama ce meni: Hoces da ti skuvam virsle za veceru? Mama, ja ne veceravam! Pa dobro, nesto malo, hoces da przim jaja, pa sa jogurtom? Mama, ja ne veceravam i nisam gladna! A da ispecemo ovaj rolat sa pecurkama sto je u zamrzivacu? Ajde peci. A sta drugo? Pece mama a usput kaze kako ce sutra pitu da zavije da imamo sta da jedemo.
 
Ma nije mi da se svadjam sad bas s mamom.
 
Otisla kod Simone, pricamo, pijemo belo vino bez grickalica sa strane, a ja likujem u mojoj skoro-pa-pobedi. Ona se smeska, pa se opet smeska i kaze: Da, da skoro-pa-si pobedila. Pa se opet smeska I naglasava ono ‘skoro’. Dolazi sutradan kod mene i ni pet ni sest, nego nosi celu tepsiju baklava!!! Original Bosanskih, slatkih, socnih, same se tope u ustima. Poslala mi njena mama. Eeeee, zna Simona da nema pite do bureka, ni kolaca do baklava. A mama pola veka usavrsavala recept. Eeeee…..
 
I eto, tu je tacka. Udaljih se ja znatno od finish linije. Tepsija vec skoro pa prazna, a skijanja ocito nece biti ove zime. A i sto bi? Kome treba da se lomata po planini, kad moze sneg da gleda kroz prozor i tamani baklave. Onako natenane, kockicu po kockicu.
posted by Londonka at 18. februar 2009 13:27:41 | Permalink | 19 comments
Zavejana
pon - 02.02.2009
Slika na MojBlogu
Od kad sam se doselila na ovo ostrvo ne mogu da se nacudim opsesiji lokalnog stanovnstva vremenskim prilikama. Bar polovina svih povrsnih razgovora je o vremenu. Dobronamerni Englezi vam kao dodjosu otkriju tajnu da je sa nepoznatim ljudima dozvoljeno pricati samo o dve teme: vremenskim prilikama i saobracaju. Jedino je to bezbedno. Kada bi na primer zapoceli svoj small talk o fudbalu, time bi odmah odali svoj socijalni status. Mozda je sagovornik mislio da vi pratite ragbi ili, jos gore, polo. Zato je vreme bezbedna varijanta.
 
Da budem iskrena i ja sam to koristila. Kada me sef pita kako sam, a meni na licu pise da nisam dobro i da imam potrebu da ga udarim pesnicom po sred face, samo se nasmejem i kazem kako cu biti bolje kada konacno ugledam malo sunca. I to uvek prodje.  
 
Fascinantan mi je i broj reci kojim se moze opisati kisa: showers, passing showers, scatterred showers, light showers, rain, heavy rain, biblical rain,... i tako u nedogled.
 
Desavalo mi se i da gledam vremensku prognozu i ne znam sta su hteli da kazu. Na primer, ni dan danas ne kapiram sta znaci kada kazu da su temperature akadamske. Da li to znaci da ti treba par akademika da bi provalio koliko ce biti stepeni? Ili ce biti izmedju 6 i 10.
 
A prognozu redovno pratim. Imam utisak da najavljivaci vremenskih prilika imaju neki poseban status na BBC-u. Kao da imaju neku moc samo zato sto znaju kakvo ce biti vreme. Tako se i ponasaju. Oni su uvek radosni, imaju jak personality, po neki se oblace bas sasavo i uvek su bezgranicno uzbudjeni sto ce sutra biti "pleanty of sunshine", ili sto je zbog magle izdat "weather warning". U malo tezim slucajevima najavljuju i "severe weather warning" zbog cega se osecaju extra vaznim. 
 
E danas je konacno ova nacija dozivela ekstazu u svojoj opsesiji. Pao je sneg. Dosta snega. I grad je blokiran. Podzemna u glavnom ne radi, a gradski autobusi nisu ni izasli na ulice. Autoput blokiran posto je crkao neki kamion. U mojoj firmi se ne radi, kao i u skoro svim firmama, a preko TV-a mole zdravstvene radnike da ipak nekako dodju na posao posto ima mnogo hitnih slucajeva. Raspad sistema.
 
Posebno me nervira zasto ne radi zeleznica. Kako obicni gradjani nisu ukapirali da je voz jedino prevozno sredstvo kome sneg bas i ne smeta mnogo. Zar nisu Rusi izgradili transibirsku prugu?  Nije ih se dovoljno doselilo na ovo ostrvo da malo ocelice ovdasnje pruge.
 
Ja sam resila da se ponasam u skladu sa zemljom u kojoj sam. Danas nisam izlazila iz kuce. Kroz prozor gledam neugazen sneg u mojoj basti. Predivno je. Moja ulica je neprohodna. Deca se u njoj grudvaju. Ziva ograda ispod mog prozora pokrivena snegom. Moj auto zatrpan. Ne idem nigde. Kad ne mogu Englezi, ne mogu ni ja.
 
Cula sam se sa sestrom iz Toronta. Vrisnula je od smeha. Kaze, tamo je otoplilo. Ima samo minus deset pa su porodicno izli na hokej da se malo razdrmaju. E pa sad, sve je relativno, zar ne?  
posted by Londonka at 2. februar 2009 23:35:30 | Permalink | 15 comments
Opklada
ned - 01.02.2009
Daklem, pala je opklada. Koja ce od nas dve pre da oslabi. Ja treba da skinem kile nabacane tokom trudnoce, a Simona treba da skine kile nabacane tokom godina dobrog zivota. Dok sam ja gajila svoj rastuci stomak jeduci kilograme voca i svoj poriv za slatkisima zadovoljavala profiterolama, Simona je izlazila, pila litre sampanjca, isla na najludje vecere, obilazila svet i gde god je krocila ona se dobro provodila.
Pre koju nedelju sedimo u mojoj dnevnoj sobi i gledamo svaka u svoje skembe. "Well, I've became mother" kazem ja i slegnem ramenima. "Well, I've lived", kaze Simona i rasiri oci. I tu obe prasnemo u smeh. Boli nas patka, obe smo potpuno srecne svojim zivotima i svojim izgledom. Kada ti bas nista ne fali u zivotu, zasto bi ista menjao?
 
I ja tu ukapiram da mi ipak malo smeta to sto imam orman pun preslatkih krpica u koje ne mogu da udjem, i da mi je malo bezveze sto po radnjama probam broj 12. Ali to je sve nekako nedovoljan motiv, tokle god broj 12 postoji i dokle god ja srecno gledam u sliku sebe sa svoj slatkom bebom. A onda padne ideja - DA SE KLADIMO! Koja ce prva da oslabi. Da bi motiv stvarni bio motiv, moramo da se kladimo u nesto valjano. I tako SImona izbaci: "Koja izgubi placa skijanje". Woow - motiv i po. Deal ! Obozavam skijanje, a najbolje skijanje na svetu je sa Simonom. Zato sto je tvrdoglavija od mene. Zato sto voli kuvano vino isto kao i ja, a moze da popije bar tri puta vise do mene. Zato sto ne preza ni od jedne staze. Zato sto super skija i zato sto privlaci paznju svih muskaraca koji prodju pored nje. Eh da, i zato sto je "skijanje" s njom traje 24 sata dnevno. Pocinje sa vrucim cajem, preko dana se napumpava vrucim kuvanim vinom, a nocu naliva ledenim sampanjcem. To je skijanje. I to je Simona.
 
Mislim da sam se prve nedelje vise radovala sto cemo ici na skijanja ma koja od nas dve to finansirala, nego sto sam uopste pomislila da treba da se bacim na dijetu. A onda sam ipak resila da iskoristim jedinstveni motiv i po sistemu "sad il' nikad" pocela sam da mimoliazim jevrejske pekare. Triple chocolate mousse with smooth chocolade topping and chocolate flakes je osato van mog menija, a moja kuhinja je dobila novi aparat - steamer. 
 
I kako nikakav rad po meni nije rad ako se ne meri, ja sam postala bliska prijateljica sa mojom vagom za merenje. Kupljena pre par godina da namenski bude pljosnata, velika i digitalna kako bi mogla precizno da merim kofere pred put, sada se konacno upoznala i sa mojim stopalima. Naravno da mi se prizor odozgo nije ni malo svideo. Zato sam izlakirala nokte na nogama da bi bio lepsi. I taman kada su i brojke polako, ali vrlo polako pocele da se smanjuju, moja vaga je crkla!!! Vrisnula. Caput. Nema vise. Stopped to be! Crap ! Kupila sam novu bateriju, i opet nista. I kako sada da znam da li cu da dobijem opkladu ili ne? Jos gore, koji mi je motiv da vece ne zavrsim sa extra sendvicem sa sunkom i sirom istopljenim u mikrotalasnoj? Kada nema jutra koje ce da mi kaze:"Bravo, vasa abstinencija doticnog sendvica vam je donela 200 grama manje ovog jutra. A svako ko je ikada video 200 grama masti na jednom mestu zna da se to bas lepo kovertuje u smanjenje zapremine na bokovima.
 
E toga nema vise. Cak i da dobijem opkladu, kako da toga budem svesna? A jos manje, kako da radosno posaljem Simoni dokaz da sam dobila opkladu? Crap !
 
I sad znaci nista. Blokada dok ne kupim novu vagu. Nikad mi nije islo to da nesto radim a ne znam kako mi ide. To je kao voziti kola u totalnoj magli. Nema svrhe. No dobro, u stvari me bas zabole. Idem da nadjem negde da izostrim skije.
posted by Londonka at 1. februar 2009 18:29:38 | Permalink | 17 comments
Kao da je Nova Godina
pet - 12.12.2008
Decembar u Londonu znaci samo jedno - druzenja, druzenja, druzenja. Iz nekog razloga svi zele da se vide sa svakim pre Bozica. To je neka engleska fora, trip, nemam pojma sta vec. Kao da ce posle Bozica da nestane svet. I kada se na to doda jos i cuvene Bozicne proslave, onda to znaci da se stvarno raspadam. Jos mi se i spojilo to da desetak dana manje, posto za neki dan ponovo putujemo kuci. Pa posto putujemo onda imam da obavim masu stvari za sam put.
 
Mrtva sam umorna. Non stop negde idemo, non stop neko dolazi. Beba se vec skroz navikla na automobil, guzve, razno razne ljude. Ja sam se vec skroz navikla da funkcionisem sa tri sata spavanja dnevno, a i to nikada nije iz jednog cuga.
 
Ne stigoh da razmislim o MOM Bozicu i MOJOJ Novoj Godini. Kako bih JA zelela da bude za NAS. Pa volela bih da bude snega, odavno nisam videla posten sneg. Volela bih i da bude porodicno, ususkano, sa mirisom cimeta. Voella bih i da imamo veliku jelku. Kupicemo je na Kalencu, a ukrase donosim odavde. Volela bih i  Deda Mraza. Dobro maskiranog, sa puno poklona. I da idemo ispred HRama na paljenje Badnjaka. I da ima ruske salate. I sarmi koje moj tata najbolje na svetu zavija. I kuvanog vina. ........ i srece, zdravlja, ljubavi, pijanstva, ludila, smeha, vriske, poljubaca i prskalica....ipak je Nova Godina !
 
posted by Londonka at 12. decembar 2008 1:15:28 | Permalink | 14 comments